obrazovanje i vjera na zapadu

Vjera nije prognana iz školskih klupa

Ima li u okviru obrazovnih institucija mjesta za izucavanje religije ili ne? Je li "haram" dozvoliti vjerske aktivnosti na visokoškolskim ustanovama? Ova se pitanja cesto promatraju u svjetlu težnje naše zemlje da uhvati korak sa demokratskim standardima zapadnog svijeta, cak i nastojanjima da se ocuva sekularizam kao temelj moderne demokratije. U tom kontekstu zanimljivo je obratiti pažnju upravo na nacine kojim su Zapadna društva odgovorila ovom pitanju.

Generalno govoreci, zapadne zemlje su bez nekog velikog presedana institucionalizirale religiju unutar obrazovnih sistema. Nema te zemlje u kojoj se religija progoni iz školskih klupa. Da ovaj osvrt ne bi završili samo na paušalnim ocjenama i uopcenim špekulacijama, napravili smo jedno mini-istraživanje u Saveznoj Republici Njemackoj ne bi li došli do odgovora na pitanje kako se njihov sekularizam brani od "religijske prijetnje" koja vreba iz školskih klupa. Razgovarali smo sa direktorima osnovnih i srednjih škola u Bonu i pitali ima li tamo religije i u kojoj mjeri.

Državne - na zlu glasu, privatne - prestižne

Nijemci religiju upoznaju još u vrticima, s obzirom na to da je organiziranje istih uglavnom povjereno crkvi. Više od toga, djeca predškolskog uzrasta svakodnevno obavljaju molitve, cime u najranijoj dobi sticu od svojih vaspitaca prakticno religijsko znanje. Ukoliko u obdaništu ima i nekršcanske djece, na naše zaprepaštenje, i ona se mole. Tek odnedavno, traži se roditeljska saglasnost za ovakve aktivnosti. Kada izadu iz vrtica, Nijemci provedu cetiri naredne godine u osnovnoj školi. Dvije su vrste ovih škola: nekvalitetna i na zlu glasu državna škola i citav set više ili manje prestižnih privatnih osnovnih škola u koje svaki savjestan roditelj nastoji upisati i vlastito dijete. Medutim, privatne škole su, u najvecem broju, škole iza kojih stoji crkva, katolicka ili protestantska, tako da se ni na ovom obrazovno-odgojnom nivou ne prekida praksa da zapravo religijska institucija obezbjeduje sveukupno obrazovanje djeteta, a ne obratno, da se obrazovne institucije nastoje umilostiviti da i jedna mala vrata odškrinu religiji. Državne škole su i po brojnosti inferiornije u odnosu na privatne, pa tako i oni roditelji koji zbog vlastitih ubjedenja najradije ne bi dali djetetu da pohada osnovnu školu iza koje stoji crkva, nemaju mnogo izbora ukoliko ne žele da njihov "prvacic" svakodnevno ide u neki udaljeni dio grada tražeci usamljenu državnu školu. U ovakvim osnovnim školama privatnog tipa receno nam je da djeca ne samo da imaju i religiju kao predmet izucavanja (religiju u punoj širini, a ne samo religijsku etiku), nego su djeca obavezna da u sklopu nastavnih aktivnosti jednom sedmicno idu u crkvu! Ne traži se cak ni roditeljska saglasnost! Izuzetak su nekršcanska djeca ciji roditelji mogu osporiti odlazak u crkvu, ali ne i nastavu iz religije u školskim ucionicama. Ponovo na naše zaprepaštenje, saznali smo da vecina roditelja nekršcana ne koristi svoje pravo zabrane, pa i njihova djeca redovno idu u crkvu. Direktor jedne osnovne škole u Bonu objasnio nam je ovo ponašanje "potrebom" vjerskih manjina da svoju djecu u potpunosti integrišu u njemacko društvo. Uspjeli smo saznati da iza termina "vjerske manjine" stoje uglavnom muslimani cija se brojnost u posljednje vrijeme strahovito uvecala kada je rijec o pohadanju privatnih škola. Prosjecno, u svakom razredu nalazi se više od cetiri muslimana. S druge strane, ni državne škole nisu bez religijske poduke, samo što u ovom slucaju ovakva nastava nije ucinjena strogom obavezom. Ista podjela, na nesigurne državne škole, u kojima caruje kriminal i nasilje, te s druge strane na ugledne katolicko-protestantske privatne škole, važi i u srednjoškolskom obrazovanju. Opet je crkva ta institucija koja u svom okrilju pruža djeci temeljno i šire obrazovanje, a država obezbjeduje takav obrazovni sistem u kome crkva ima dominantnu ulogu. Tako su sedmicni odlasci u crkvu i dalje obavezni, a naravno i lekcije iz religije. Štaviše, djecaci i djevojcice su odvojeni jedni od drugih i pohadaju razlicite škole! Ovaj put se nismo iznenadili kada nam je receno da u crkve idu i muslimani i da je muslimankama zabranjeno pokrivanje u školi, pa cak i van škole, u njenoj blizini. Cak nam je receno da je (hvala Bogu) ogranicen broj muslimana i ostalih kojima je dozvoljeno da idu u ove škole. Za njih je ostavljeno svega jedno mjesto, ali je nažalost, formirana lista cekanja za one muslimane koji bi svoju djecu upisali baš u ovakvu školu. U državnim srednjim školama mahrama se može nositi, a nastava iz religije se praktikuje ako to roditelji ucenika dozvole. Nas je interesiralo šta u ovoj zemlji mogu ocekivati roditelji koji svoju djecu žele obrazovati u islamskom duhu.

Privatne islamske škole u Njemackoj

U Njemackoj postoje i dvije islamske škole cija se diploma priznaje, jedna u Minhenu i jedna u Berlinu. Ove škole pružaju mogucnost sticanja kompletne naobrazbe, ali sa Islamom kao strukturalnom osnovom. Razgovarali smo sa direktorom Islamske škole u Berlinu i on nam je, u kratkim crtama, pokušao predstaviti svoju školu. Škola se nalazi u Kreuzebergu, dijelu grada koji je pretežno naseljen turskim stanovništvom i koji je uglavnom poznat iz televizijskih vijesti, buduci da se najveci broj napada na tursku populaciju u Njemackoj dešava upravo ovdje. Škola ima 6 razreda, a pohada je 150 do 200 ucenika. Troškovi školovanja iznose 200 DEM mjesecno, jer država ovu školu priznaje, ali materijalno ne stoji iza nje. Katolicke i protestantske škole istog tipa su besplatne. Ipak, placanje nije kamen spoticanja, naprotiv, interes za ovu školu je izuzetno veliki. Postoji duga lista cekanja na upis i roditelji moraju kandidirati svoju djecu bar jednu godinu ranije, ukoliko žele obezbijediti slobodno mjesto. Casovi se drže na njemackom jeziku, jer sva djeca govore njemacki. Poslije podne je organizirana nastava na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Kur'an se naravno izucava na arapskom. U školi nam je receno da djeca ovdje nauce o Islamu sve ono što bi ih savjestan roditelj inace trebao poduciti kod kuce, dakle od namaza do vjerske etike. I ova je škola otvorena svoj djeci, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Trenutno školu pohada i jedan kršcanin.

Dok se u našoj zemlji vodi kampanja protjerivanja religije iz škole u džamije, u Njemackoj postoji inicijativa uvodenja islamskih predmeta kao izborne nastave u školama, ponajviše zbog toga da bi se stalo u kraj mektebima koji su tabu tema u Njemackoj. Mektebska nastava pohada se u mesdžidima na principu dobrovoljnosti. Iako ovakve škole nisu zakonom zabranjene, skoro da se pohadaju poluilegalno, jer je zahvaljujuci tendencioznom pisanju njemacke štampe u javnosti stvoren osjecaj odbojnosti spram ovog vida vjerske edukacije. Uvriježeno je, naime, mišljenje da se "tamo iza vrata mesdžida" djeca maltretiraju i uce usmjeravanju mržnje prema njemackoj državi. U razgovoru sa muslimanima koji su prošli kroz ovakvu vrstu škole, receno nam je da su ovakvi stavovi plod predrasuda i propagande. U Kelnu postoji jedan od najvecih organiziranih mekteba u ovoj zemlji iza kojeg stoji klub "Žena muslimanka". Pokušali smo saznati šta zapravo djeca mogu nauciti u ovoj školi. Receno nam je da škola radi samo vikendom, jer tokom radne sedmice djeca idu u redovne škole. Nastava traje svega dva sata, jedan sat igre, a drugi ucenja. Djeca razlicitih nacionalnosti slušaju nastavu na maternjem jeziku, a Kur'an na arapskom. Na taj nacin djeca održavaju kontakt sa vlastitom kulturom i nacionalnim identitetom. Saznali smo da u Kelnu postoji i mesdžid za Bošnjake, jer u tom gradu živi i nemali broj naših zemljaka.

... A u ostalim Zapadnim zemljama ...

Njemacka nipošto nije usamljen primjer zemlje u kojoj djeca, ukljucujuci tu i muslimansku, mogu steci potrebnu vjersku naobrazbu tokom redovnog školovanja. Ako u Njemackoj postoje dvije islamske škole, u Velikoj Britaniji ih ima dvadesetak, a u SAD-u stotinjak. Kad je rijec o vjerskim aktivnostima na univerzitetima, možda je najsnažniji primjer Australije. Na univerzitetu u Brizbejnu u citavom kampusu ima svega 50-tak muslimana, no to nije smetnja da oni imaju obezbijedene prostorije za obavljanje dnevnih namaza i svih drugih vjerskih aktivnosti, organiziran autobuski prevoz petkom na džuma - namaz, halal -hranu u kantini, pa cak i sigurnost da se sa njihovim novcem nece obaviti niti jedna novcana transakcija koja ukljucuje uzimanje kamate. Možda bi primjer iz ove tipicno nemuslimanske zemlje i nas necemu mogao pouciti.

Na kraju, možda bi kratak sažetak ovog osvrta mogao biti sljedeci:

Vjersko obrazovanje u osnovnim i srednjim školama je posve normalna stvar i nije nikakav bauk. U naprednim demokratskim zemljama vjerske aktivnosti na univerzitetima spadaju u set ljudskih sloboda i osnovnih ljudskih prava. Banalizujuci navedene principe može se reci da se na Zapadu vlastita religija protežira gdje god je moguce, a manjinska ne zabranjuje, premda ova posljednja konstatacija može imati razlicitu interpretaciju u razlicitim sredinama. Uglavnom je stepen vjerskih sloboda veci u prekookeanskim demokratskim zemljama, dok je u pojedinim evropskim zemljama nivo ovih sloboda niži i zavisi od zemlje do zemlje. Da li bi Bosni išta nedostajalo, kada vec u svemu nastoji dostici zapadne standarde demokratije, usvojiti ovaj, o slobodi vjerskog djelovanja, ili ce nas pokušati ubijediti da demokratski principi pocivaju upravo na suzbijanju ovih sloboda?